jedan od najistaknutijih bosanskogeregovačkih

Znacaj Mehmed-ef. Handžica kao ucenjaka

Iako je živio vrlo kratko (1906-1944.), Mehmed ef. Handžic je ucinio izuzetno mnogo: Za trinaest godina intelektualnog rada uspio je objaviti preko tri stotine naslova: knjiga, rasprava, clanaka, itd., izrastajuci tako u jednog od najvecih alima na našim prostorima, pa i šire. U tim radovima tretirao je tadašnje aktuelne probleme i utjecao na svijest muslimana, pružajuci im nadu i vodeci ih ka boljitku u najtežim trenucima o pitanju opstanka Bosne i Bošnjaka. Iako je umro prije šezdeset godina, njegovi radovi su i danas itekako aktuelni.

Mnogi su govorili i pisali o znacaju Handžiceva djela i sve njihove ocjene su pozitivne, sa puno hvale i priznanja. Oni koji su o njemu pisali neposredno nakon njegove smrti kao i oni koji danas pišu o njemu, isticu da je Handžic bio jedan od najvecih alima na našim prostorima u posljednjih pet stoljeca, da spada medu obnovitelje islama i da ce služiti kao uzor mnogim generacijama nakon njega.
Tako npr. njegov suvremenik Hazim Šabanovic, u dvobroju casopisa El-Hidaje, koji je u potpunosti posvecen Handžicu, za njega kaže: 'Nedavno preminuli Hadži Mehmed-ef. Handžic po svojoj ucenosti i svojim poznavanjem islamskih nauka spada svakako u najuži krug najvecih islamskih ucenjaka, što ih je Bosna imala kroz posljednjih pet stoljeca.'
Nakon što je ustvrdio da je Handžic imao svestrano islamsko obrazovanje, poput najboljih islamskih ucenjaka, Kasim Dobraca istice: 'U cemu je Handžic bio strucnjak ne bi bilo umjestno pitati, jer je on bio strucnjak za svako pitanje iz podrucja islama, pošto je temeljito poznavao cjelokupnu njegovu nauku.'
Cuveni Mehmed Mujezinovic o njemu, izmedu ostalog, kaže: 'S punim pravom može se reci za našeg velikog merhuma da uistinu spada medu obnovitelje islama.'

Mehmedalija Hadžic za njega kaže: 'Svojim enciklopedijskim znanjem, on se svrstao u najvece alime koje je dala naša Bosna u posljednjih pet stoljeca.', a dr. Mustafa-ef. Ceric istice: 'Cinjenica da su njegovi udžbenici još uvijek glavna literatura za naše ucenike u medresama i na Fakultetu govori o ozbiljnosti Handžicevog ucinka, te o vještini njegova uma. Stoga smo mu veliki dužnici.'
Dok je radio kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi i VIŠT-u, Handžic je uvodio savremeniji nacin obrazovanja, izmedu ostalog, pišuci skripte za predmete koje je predavao, mnoge su prvi puta pisane na našem jeziku. Koliko su one bile potrebne i kvalitetne, govori i podatak da se mnoge od njih i danas koriste u našim medresama. Pored toga, važan je i podatak da je on bio 'saradnik kod svih pet štampanih svezaka Hrvatske enciklopedije u kojoj je obradio desetine pojmova iz podrucja islamistike i književnog rada bosanskohercegovackih muslimana.'

Sveukupno sagledavajuci Handžicev rad, prof. Enes Karic za njega kaže: 'U bosanskohercegovackoj povijesti islamskog mišljenja i ulemanskog rada u prvoj polovici XX stoljeca gotovo je nemoguce naci intelektualnu pojavu koja se može talentom, erudicijom, znanjem, brojem i kvalitetom objavljenih radova, te društvenom angažiranošcu i širokim ugledom, mjeriti, makar i približno, sa Mehmedom Handžicem. To tvrdimo imajuci u vidu nevjerovatno široke i zapanjujuce razudene horizonte Handžiceva djela i interesiranja koji se ogledaju u, za njegova života, objavljenim knjigama, zatim raspravama, vazovima i esejima u periodici, te napose uzimajuci u obzir grandiozan rukopisni materijal na arapskom i bosanskom.'
To je vrlo dobra ocjena sveukupnog Handžicevog rada, s tim što se ona sigurno može odnositi i na znatno duži period nego što je prva polovica XX stoljeca. Posebnu pažnju na Handžicev doprinos otporu novim tendencijama sekularizma i moderne civilizacije, od kojih muslimanima ovih prostora prijeti izoblicenje i gubitak identiteta, posvecuje prof. Nusret Isanovic:
'Svi vjerodostojni islamski intelektualci s kraja XIX i s pocetka XX stoljeca reagirali su na tu opasnost postavljanjem zahtjeva za obnovom islama i povratkom muslimana njihovim fundamentalnim vjerskim i kulturno-civilizacijskim vrijednostima. Na ispunjenju ovog zahtjeva bilo je angažirano više suvremenih islamskih umova u razlicitim dijelovima muslimanskog svijeta. Toj znacajnoj zadaci kod nas je kompetentno mogao odgovoriti jedino Mehmed ef. Handžic. Moglo bi se reci da je cjelokupni njegov duhovni i intelektualni angažman bio obilježen naporima: a) da izvrši obnovu islama u Bosni povratkom njegovim cistim izvorima i univerzalnim vrijednostima, b) da prosvjetiteljskim radom pokrene vjersku, duhovnu i intelektualnu preobrazbu bosanskih muslimana.'
Inace, on ga, uz ostale velikane bosanske povijesti, ubraja u 'najljepši dragulj duha što ga iznjedri genij našega naroda u posljednjih nekoliko stoljeca.'

Na osnovu svih Handžicevih radova može se zakljuciti da je on veliki izdanak tradicionalnoga krila ehlisunnetskih ucenjaka. Stekao je tradicionalno islamsko obrazovanje i uvijek je u klasicnim islamskim ucenjacima gledao uzor. Svjestan vremena i prostora u kojem je živio, tj. teškog položaja muslimana, njihove zaostalosti i ucmalosti, te pitanja njihovog opstanka na ovim prostorima, stalno je istupao sa idejom da muslimanima može biti bolje samo ako se vrate izvornim vrijednostima svoje vjere. Ukazujuci na povijesnu cinjenicu da su muslimani uvijek išli naprijed kada su bili odani principima islama, te da moraju ici putem obnove, on dodaje:
'Za razliku od ostalih vjera, po mišljenju svih iskrenih prijatelja islama, obnova u islamu ne može biti dopunom i promjenom, jer je islam savršen i potpun. Put obnovi je samo povratiti se cistoci vjere i njenom prvotnom obliku, odstranivši sve što se je privjesilo i krivo shvatilo.'

Po tome citatu moglo bi se zakljuciti da je on bio kruti tradicionalista. Medutim, iz više njegovih citata može se zakljuciti da to nije tacno, odnosno da je on bio predstavnik umjerene struje i srednjeg pravca medu islamskim ucenjacima. To se npr. može jasno vidjeti iz njegove i pohvale i kritike, odnosno iz objektivne ocjene, dva u mnogo cemu razlicita pravca, i to na istom mjestu: 'Pokret Vehabija u posljednje doba, pored sve okrutnosti koja se kod njih zapaža, mnogo je ucinio za širenje poznavanja islama u pustinjskim krajevima Arabije, koji su bili u ovom pogledu do krajnosti zapušteni. Mnogi derviški redovi u ovom pogledu takoder su ucinili važnih zasluga, narocito po zapuštenim krajevima...' Takve ocjene zasigurno ne bi iznosio neko ko je pristalica krutog tradicionalnog pravca.

Pored toga, on je isticao da su vrata idžtihada uvijek otvorena i da nijedan period ne bi smio biti bez mudžtehida, koji bi iz raspoloživih osnovnih islamskih izvora donosio rješenja za novonastala pitanja. Zatim, ukazujuci na neka djela koja koriste mnogi vaizi a koja su puna izmišljenih predaja i hadisa, on poziva srednjem putu: 'Ovo je središnji put, put istine i upute. Svaka zastrana, bilo pretjerivanje ili nehajnost, jeste zabluda i pokudenost...'

Handžic i islamske znanosti

Handžicevi suvremenici jednoglasno svjedoce da je on temeljito poznavao sve islamske znanosti. To se može vidjeti i iz njegovih djela, buduci da su ona strucna u svakoj oblasti iz koje je pisao. Karakteristike svih njegovih djela iz oblasti islamskih znanosti jesu: sistematicnost, temeljitost, sveobuhvatnost i navodenje brojnih podataka, odnosno, jednom rijecju, enciklopedicnost.

Rad na polju tefsira

Kada je rijec o Handžicevim djelima iz oblasti tefsira, može se reci da je veliki broj njegovih djela donekle u vezi s tefsirom, ali izravno iz te oblasti on nema puno djela. Tu bi se svakako trebao ubrojati 'Uvod u tefsirsku nauku', tumacenje sura 'El-Maun' i 'El-Gašije' – objavljeno u sklopu njegovih vazova, te tumacenje ajeta o fikhskim propisima iz sura 'El-Bekare' i 'En-Nisa'' – doskora neobjavljeno.
U 'Uvodu u tefsirsku nauku' on ukratko obraduje kur'anske znanosti (definicija Kur'ana, objava Kur'ana, mekkanski i medinski ajeti, kiraeti i imami kiraeta, pisanje i sabiranje Kur'ana, povodi objave, derogacija, Kur'an kao mu'džiza...), kao i tefsirske znanosti (definicija tefsira, uvjeti za mufessira, vrste tefsira, razvoj tefsirske nauke, biografije najpoznatijih mufessira...). Iz samoga 'Uvoda u tefsirsku nauku', na osnovu više citata, može se zakljuciti da je on pripadao krugu tradicionalnih islamskih ucenjaka ehlisunnetskoga pravca.

Zatim, kada govori o nacinu komentarisanja Kur'ana, Handžic istice da je obaveza Kur'an tumaciti: 1. samim Kur'anom, 2. hadisima Božijeg poslanika, 3. mišljenjem ashaba, te 4. na osnovu pravila arapskog jezika.
I to su rijeci pravoga pripadnika tradicionalnog pravca u tefsiru, a racionalista bi, u svakom slucaju, davao vecu važnost raciju, a malu ili nikakvu važnost mišljenjima ashaba. Uz to, govoreci o predstavnicima drugih smjerova u tefsiru, pored tradicionalnog, Handžic iznosi prigovore koji su upucivani na njihovu adresu, kao što je npr. slucaj sa Zamahšerijem, koji je u svoj tefsir 'natrpao mnogo nastranih mu'tezilijskih mišljenja'.
Tumacenje ajeta sa fikhskom tematikom iz sura «El-Bekare» i «En-Nisa'» su djela na arapskome jeziku, u rukopisu, koja su mu služila kao osnov za predavanja iz oblasti tefsira na trecoj i cetvrtoj godini VIŠT-a. Sam Handžic ih je vecinom preveo. Otkucana su na pisacoj mašini, sa namjerom da budu skripte iz toga predmeta. To govori o njihovoj važnosti, a i u njima se vidi Handžic kao tradicionalist, buduci da veliku vecinu grade preuzima od klasicnih mufessira. Ipak, on se donekle oslanjao i na tefsire koji su okarakterisani kao racionalni, kao što je npr. slucaj sa Bejdavijevim i Zamahšerijevim tefsirima, što ukazuje na to da je bio umjereni tradicionalista. Prilikom tumacenja ajeta sa fikhskom tematikom, on je vodio racuna da temeljito obrazloži stavove pravnika hanefijskoga mezheba, dok je stavove ostalih pravnika samo donekle navodio.

Pored svega toga, Handžic je bio jedan od onih koji su svoje znanje prenosili na druge ne samo školskom nastavom, nego i javnim vazovima, predavanjima i dersovima. U Begovoj, Carevoj, Hadžijskoj i Cekrekcijinoj džamiji imao je redovni sedmicni termin za svoja predavanja, a pored toga držao je i privatne dersove, u svojoj i kucama onih koji su bili zainteresovani za takva predavanja. Ti dersovi bili su iz raznih oblasti: hadisa, fikha, ahlaka i, svakako, tefsira. Na takvim dersovima uzimano je odredeno djelo, pa bi se citalo u originalu, a onda prevodilo i komentarisalo. Takav slucaj bio je sa Bejdavijinim tefsirom, koji zbog kratkoce svoga vijeka nije uspio dovršiti, nego je na taj nacin prešao prvi kur'anski džuz i sedam stranica drugoga džuza.

Doprinos hadiskim znanostima

Govoreci o njegovoj ucenosti, Handžicevi biografi navode da je bio strucan u svim islamskim znanostima, pogotovo u hadisu. Tako npr. nakon isticanja njegove svestranosti u islamskim znanostima, Kasim Dobraca kaže: 'Pokraj svega toga mora se posebno iztaknuti njegovo dobro poznavanje hadiske nauke. U poviesti ove nauke još davno su rekli, da ovu nauku vole i da se njom bave samo nadareni, iztaknuti i posebno inteligentni ljudi (fuhul). Merhum H. Mehmed je bio takav covjek i on je zaista volio ovu nauku. Nastojao je da u svemu oponaša stare muhadise ...'
O Handžicu kao muhaddisu, Mustafa Busuladžic kaže: 'Handžic je superiorno vladao skoro svim granama vjerske znanosti, ali u hadisu bijaše najjaci. Držim da necu pretjerati ako uztvrdim da je Handžic bio najbolji suvremeni poznavalac hadiske nauke bar medu muslimanima koji žive u jugoiztocnoj Europi. Kada se radilo o hadisu, Handžic je kao nitko kod nas posjedovao izoštren duh razsudivanja i iztancani analizatorski ukus, tako da je iz samog teksta (metna) ili lanca prenosioca (seneda) znao na prvi mah razluciti vriednost doticnog hadisa, zbirke u kojima je zabilježen, njegove variante, ljude koji ga prenose, njihove životopise, djela i rad te na koncu kritiku priznatih prvaka nauke na pojedini hadis i njegove prenosioce.'

Ove Busuladžiceve rijeci - kojima treba vjerovati jer je bio jedan od njegovih najboljih ucenika - govore da je Handžic zaista bio vrhunski strucnjak u hadiskim znanostima. Hadis kao nauka izuzetno je opširna i rijetki se upuštaju u njene mnogostruke discipline, a vrlo je mali broj onih koji dodu do stepena da vecinu hadisa mogu ocijeniti samo na osnovu lanca prenosilaca ili samoga teksta hadisa.
Iz oblasti hadisa i hadiskih znanosti Handžic je napisao više djela i clanaka, od kojih izdvajamo slijedece:
· «Uvod u hadisku nauku»,
· «Zbirka izabranih dova iz Kur'ana i hadisa»,
· «Bilješke na Ibn Tejmijino djelo El-Kelimut-tajjibu min ezkarin-nebijj»,
· «Bilješke na Bejhekijevo djelo Hajatul-enbija'»,
· «Stotina kratkih hadisa»,
· «Pedeset važnih hadisa»,
· «Hadis i njegova važnost»,
· «Obnavljanje islama – komentar jednog hadisa», i
· «Izharul-behadže bi šerh Sunen Ibn Madždže».

U 'Uvodu u hadisku nauku' on iznosi sažet prikaz osnovnih hadiskih disciplina, kao što su: strucni termini, podjela hadisa po raznim osnovama, hadis kao vjerski izvor, prenošenje i zapisivanje hadisa, najpoznatije hadiske zbirke, itd. Govoreci o hadisu kao vjerskom izvoru, on, izmedu ostalog, kaže:
'Alejhisselamov hadis ili sunnet je drugi vjerski izvor u islamu. Na prvom mjestu dolazi Kur'an, a odmah iza njega sunnet Alejhisselamov. Na trecem mjestu dolazi 'idžma'', a na cetvrtom 'kijas'. Zapravo glavni vjerski izvori su samo Kur'an i hadis, jer posljednja dva izvora nijesu samostalni, nego se temelje i zasnivaju na Kur'anu ili sunnetu.'
Bilješke na Ibn Tejmijina djelo El-Kelimut-tajjibu min ezkarin-nebijj i Bejhekijev Hajatul-enbija', djela su koja je Handžic napisao još dok je studirao na El-Azharu. On je tu provjerio u kojim se poznatim djelima navode odredeni hadisi i koji je stepen njihove vjerodostojnosti, što je bila djelatnost kojom se on posebno volio baviti i koju je rado istraživao.

U radu 'Stotina kratkih hadisa' Handžic je izabrao stotinu vjerodostojnih, kratkih ali sadržajnih hadisa, iz kojih se vidi rjecitost Muhammeda, s.a.v.s., a koji svojim znacenjem ukazuju na mnoga pitanja. U svome djelu 'Pedeset važnih hadisa' Handžic je, iduci stopama klasicnih ucenjaka hadisa, preveo i prokomentarisao pedeset vjerodostojnih hadisa, koji su od izuzetnoga znacaja, buduci da u sebi sadrže opce šerijatske propise i glavna pitanja vjere.
U svome radu 'Obnavljanje islama – komentar jednog hadisa' Handžic, na upite pojedinih ljudi, detaljno komentariše hadis: 'Bog ce slati sljedbenicima islama na koncu svake stotine godina ko ce im obnoviti njihovu vjeru.' On na pocetku navodi koji hadiski autoriteti ga bilježe, a onda istice da se hadiski strucnjaci slažu da je on vjerodostojan (sahih). Zatim on navodi i pojedine islamske pokrete, koji su doprinijeli obnovi i širenju islama, medu koje ubraja i vehabije i derviške redove. I na kraju, on govori o vrstama ljudi u našim krajevima, kada je u pitanju odnos prema vjeri, zakljucujuci da ona vrsta koja je svjesna svoje vjere mora što više uraditi na planu osvješcivanja ostalih ljudi, te da se i tako može doprinijeti obnovi islama, makar samo na našim podrucjima.

Djelo «Izharul-behadže bi šerh Sunen Ibn Madždže” je na arapskom jeziku, u rukopisu, a nalazi se u Gazi Husrev-begovoj biblitoci, pod inventarnim brojem 6963. I u tom djelu vidi se njegova sposobnost i strucnost u hadiskoj znanosti, buduci da se njime usudio komentarisati hadise navedene u Ibn Madždžeovom Sunenu. Krenuo je redom, komentarišuci hadise od pocetka, ali to djelo nije uspio dovršiti, zbog kratkog životnog vijeka. Napisao je 118 stranica toga djela u rukopisu, a zadnje poglavlje koje je prokomentarisao nosi naslov: «Babul-vudu'i bi ma'il-bahr.»

Djela iz oblasti akaida

I na polju akaidske znanosti Handžic je dao mnogo, što se može vidjeti iz njegovih objavljenih i radova u rukopisu. U mnogim radovima on je doticao akaidske teme, ali su slijedeca djela, prije svega, u vezi s tom oblasti:
· «El-Hidajin ilmihal»,
· «Ilmul-kelam»,
· «Opci pogled na sekte»,
· «Rajske bašce o temeljima vjerovanja» (prijevod Kafijinog djela: «Revdatul-džennat fi usulil-i'tikada»t)
· «Miradžija» (prijevod djela Sabita Užicanina sa turskoga jezika)
«El-Hidajin ilmihal» je Handžicevo djelo, koje je tako nazvano zato što ga je izdala El-Hidaja, 1942. godine. Materija koja je izložena u njemu pisana je jednostavno i sažeto, kako bi bila od koristi što vecem broju obicnih muslimana.

«Ilmul-kelam» je djelo koje je Handžic napisao da bi bilo, kako stoji u podnaslovu, udžbenik islamske vjeronauke za VIII razred srednjih škola. Štampano je 1934. godine, u Sarajevu. U uvodnom dijelu Handžic definiše ilmul-kelam, te navodi njegov razvoj i razlicite pravce. U prvom dijelu on govori o dokazima Božijega opstojanja, Njegovim svojstvima, sudbini, imanu, islamu i kufru. U drugom dijelu govori se o Božijim poslanicima, te o objavama koje su im slate, sa posebnim akcentom na Muhammeda, s.a.v.s., i Kur'an. U trecem dijelu govori se o: melekima, džinima, životu u kaburu, smaku svijeta i njegovim predznacima, ponovnom proživljenju, polaganju racuna, Džennetu i Džehennemu. U dodatku djela govori se o potrebi i definiciji vjere, islamu kao jedinoj ispravnoj vjeri i ukratko o najraširenijim vjerama u svijetu.

Djelo «Rajske bašce o temeljima vjerovanja» Handžic je preveo, napisao predgovor i brojne bilješke u podnožnim napomenama, gdje je pojasnio strucne akaidske termine i ukratko naveo osnovne podatke o imenima koja se spominju u Kafijinom tekstu. Time je dao poseban kvalitet prijevodu toga djela.
Osnov za djelo «Miradžijja” Sabita Užicanina jeste Sabitov spjev o mi'radžu Muhammeda, s.a.v.s., na turskom jeziku. Handžic, kao temeljiti ucenjak i pisac, nije se zadovoljio samo prijevodom Miradžijje, nego je tome pridodao još nekoliko poglavlja koja je smatrao važnim, proširivši to djelo u znacajnoj mjeri. To djelo, kao i još neka, jasno pokazuju da je Handžic izvrsno vladao ne samo arapskim, nego i turskim jezikom, jer prevoditi poeziju sa nekog jezika usuduju se samo izuzetno dobri poznavaoci doticnoga jezika.
(Nastavit ce se inša-Allah)